Izvješće s godišnjeg odmora na 10. BFF
To je bilo sve samo ne godišnji odmor.
Ako išta, poslovi za koje smo bili zaduženi su bili najveći projekt BjeloPIC-a od snimanja Treba imat dušu 2021. (uskoro će objava toga, samo da se Mate i ja natjeramo sitnice složiti).
Odmah treba reći da smo sva trojica (Štimac, Pušić, Klinac) izrazito zahvalni na prilici da pomažemo u održavanju 10. Brač Film Festivala. Ekipa je predivna, festival je lijep, Supetar je krasan.
Krenimo od početka. Večer prije polaska na rasporedu je bilo testiranje zakona fizike pakiranjem cijelog arsenala opreme (da, i dim mašine) i privatnih stvari (gaća, čarapa) u Štimčevu Ford Fiestu. Nismo planirali baš sve tu večer ukrcati no kad smo vidjeli da ćemo možda stvarno morati kršiti zakone fizike kako bi sve stalo, jednostavno smo je natovarili i zatvorili. Štimac je sljedeće jutro s autom na rubu pretovara išao na tehnički pregled...
Kao takav, auto je na Bog zna koju foru prošao tehnički i oko 8.30 sati 1. kolovoza ljeta gospodnjeg 2024. , krenuli smo put Brača. Stali smo na klasičnom odmorištu svih jadnih kontinentalaca koji idu kod lihvara stanovnika primorskih krajeva - Macola. Vožnja "starom cestom" je bila stvarno lijep doživljaj, sve je u dobrom stanju, staneš pišat di oćeš, 10/10.
Nismo purgeri ni BBB, samo provociramo dalmoše
Već dosta južnije smo stali u Čavoglavama i na izvoru rijeke Čikole koja je presušila kad smo mi došli.
Vuco s nama na svakom koraku
Po dolasku u Split smo se malo bućnuli, oprali zubiće i išli pajkiti. Hvala obitelji Jelić na gostoprimstvu (razorili smo im stan).
Sada napokon Brač. Ne znam uopće što izdvojiti, što zapisati, što ne, bilo je stvarno jako puno svega. Naravno, BjeloPIC baza je bila najveća od svih volonterskih, podigli smo dva šatora, svaki po 4 kvadrata i 2m visine, još kad smo štrikom ogradili sve, zauzeli smo sigurno 12 kvadratnih metara.
Baza kakve je BjeloPIC vrijedan
Prvog dana nismo snimali, samo iznijeli sve stvari gdje će stajati sljedećih 10 dana i podružili se s par volontera koji su već došli u kamp.
Bili smo izrazito socijalni kao i inače
Do otvorenja festivala smo stigli snimiti trećinu materijala za reklame sponzora festivala, okupali se možda jednom, ali bez obzira na to, bilo nam je dobro. Jeli smo u konobi Kala s Michelinovom zvjezdicom i doručak i ručak, genijalni okusi, no malo možda premali za nas tri krkana s Bilogore. No ništa za to, pekare su radile, cijene su malkoc bile napuhane, ali dobro, ništa s obzirom na 2 j**ena eura za kuglicu sladoleda.
Spomenute reklame su na profilu BFF-a te u našoj galeriji radova. Stvarno velika imena - Stella, Cockta, Maraska, hotel, lokalni gin i vino. Dobra praksa definitivno. Iz ranije napisanog da smo se u tih 4-5 dana od dolaska na otok do početka festivala okupali možda jednom možete zaključiti da smo stvarno dosta radili. Bilo je tu posla, ali malo smo si i mi pretjerano visoko postavili neke standarde.
Prvu večer noćenja je bila kiša. To je ujedno bila i svima nama trojici prva noć u šatoru u životu. Kad je krenuo vjetar, samo smo ležali i bili: "a ako nas digne, digne nas, šta je tu je".
Večer otvorenja festivala je bila krvava. Nismo nikada radili kao reporteri, nikada u ovoj mjeri. Da stvar bude još i bolja, sva trojica smo se morali razdvojiti da bi stigli sve posnimiti. Klinac je imao zadatak novinara - snimao je za Novu TV, Štimac je bio kamerman - snimao je "pokrivalice" (mi kažemo "B-roll") isto za Novu, a Pušić je hvatao završni kadar za reklamu Cockte. Malo je reći da smo svi bili napeti.
Meni, Klincu, je sve nabijalo stres. Od straha za neznanjem, do treme, do hvatanja ljudi za intervju, od čitanja pitanja pa sve do roka isporuke koji je bio malo više od 2h od trenutka prvog snimljenog intervjua.
Sada, kad gledam na to s odmakom od mjesec dana, odradili smo odličan posao. Što god je bilo traženo od nas, isporučili smo. Sve u roku. Nismo se kupali i ljenčarili do beskonačnosti, radili smo ono što volimo. Sad, o kvaliteti urađenog, to prepuštamo vama.
Producenti su nas pozvali i nagodinu, očito smo im ispunili očekivanja. Veliko im hvala pored svega što sam već napisao i na prilici da mi, zapravo jako mladi ljudi koji smo tek krenuli u ove vode, dobijemo njihovo povjerenje da ćemo sve zabilježiti i ispuniti zahtjeve.
Pjesma "Žuti kišobran" službeno je proglašena neslužbenom himnom video tima 10. BFF-a
Zbog svega navedenog nismo imali prilike previše se družiti s ostalim volonterima, makar nismo baš ni bili stalno u poslu. Prvu večer nismo pogledali filmove niti bili na koncertu Vojka V jer smo prebacivali materijale na server Nove TV, ali došli smo na najvažniji dio. Afterparty otvorenja za ekipu BFF-a je krenuo nakon koncerta. Isprva Mate i ja nismo planirali ići, ostali smo u našem "uredu" (čitaj: "učionici"), on je malo ubio oko, ja sam montirao sažetak prvog dana za objavu na društvene mreže.
No onda je uslijedilo... Samo ću reći jako jako dobar provod. Premoreni, u tad već kroničnom nedostatku sna, taj party nam je vratio i volju i energiju.
Tijekom festivala ništa puno vrijedno spomena. Prostoriju smo dosta često dijelili s direktorom festivala Brunom Mustićem koji je apsolutna legenda. Producentice Ana Sikavica i Ivana Panić su također često svraćale u učionicu, pomagale nam koliko su mogle i tako. Nagodinu bi voljeli imati malo više autonomije u smislu dogovaranja snimanja, tipa kontakti sponzora u čije bi prostore htjeli ići, rezerviranje par volontera da služe kao glumci i sl.
Snimali smo puno, to je činjenica, e sad koliko efikasno...
E sad. The big finish. Ulovili smo već tempo festivala i postigli radnu temperaturu u tih 8 dana tamo. Zatvaranje, točnije afterparty, je bio tako dobaaaar. Službeni dio je bio dobar, kao i svake večeri, snimili smo part intervjua, to prebacili na hard disk i to je to. Kao neki sažetak tog zatvaranja, samo ću priložiti ispod dvije slike.
Mate grli vodku koju smo kombinirali sa Schweppesom (kombinacija koju nam je otkrio direktor festivala na otvorenju (BRUNO MI TE VOLIMO), a otkrio nam ju je tako da čim smo došli Mate i ja s onog premišljanja jel ćemo ići, meni je nabio svoju čašu na usta i nalio). Nekada oko 2 u noći smo se razdvojili. Mislio sam da su i Mate i Štimac i Džana (da, tako ću to pisati Gianna) otišli zajedno slikati jebeni Jupiter te da će se brzo vratiti. Bio sam u potpunosti u krivu. Nit su otišli zajendo nit na kratko.
Čaša vode u tom beach baru gdje smo bili košta 2eur, toliko nisam htio dati pa sam zamolio Matu da donese iz učionice gdje je tako i tako išao po fotić. Nikoga nisam od njih troje vidio dva j**ena sata, nitko se nije javljao sve dok me Mate nije povratno nazvao. On je samo s Džanom, slikaju Isusovi Jupiter i zaboravio mi je donijeti vode. No na stranu moju žeđ. Nije bilo Štimca i nismo znali gdje je, prošarao sam malo po baru, nije ga bilo. Kad su se vratili Mate i Džana, donijeli su cijeli paket boca vode te se party krenuo razilaziti (bilo je već 5 ujutro). Zbog te vode nam je prišao i Bruno te pitao gdje nam je Filip, mi smo rekli da doslovno ne znamo i Bruno nam je rekao da je možda onaj šta tamo leži za stolom naš.
Zaista, čovjek koji je zaspao pijan ko deva za stolom potpuno sam je bio član Upravnog odbora BjeloPIC - NEVJEROJATNO, ZNAMO! Probudimo ga mi, vidimo da diše, reko dobro, idemo ostaviti opremu u učionici pa ćemo se vratiti po njega i idemo u kamp. Samo ću reći da po povratku u bar Štimac nije bio na istom mjestu niti u istoj pozi. Nakon njegovog ponovnog pronalaska, nastala je fotografija na vrhu ove objave.
U boci vode Kale koju Mate tamo drži zapravo nije voda već Schweppes-vodka koju je Štimac pio kao da je Kala. Bili smo škrti davati po 4eur za čašu istog pa smo donijeli svoje boce u ruksacima i točili u plastične boce od Kale.
Već je Štimac oko podneva bio ko nov, a mi samo iskreni ljubitelji Vuce.
Kad je došlo vrijeme rastanka, bilo je lagano tužno. Svi su nam prirasli srcu, mi njima manje, kako to inače i biva.
Hvala svima i vidimo se nagodinu!